Khaelenna Requiem je stajala pred svojom najboljom prijateljicom oštro niječući bilokakvu zaljubljenost, iako je znala da ne zna dobro lagati. Angelique joj, naravno, nije vjerovala jer je Khaelenna u zadnje vrijeme satima stajala pred ogledalom tražeći nepravilnosti na svom licu.
'' Ovo je dokaz da me ne poznaješ dovoljno dobro. '' – Nije marila za ono što je odjevala pa je na sebe navukla jednostavnu plavu haljinu podvezanu nekakvom vrpcom s runama pod grudima. Kosa joj je bila zapetljana, ali nije joj se dalo tražiti četku pa je samo nekoliko puta prošla prstima kroz nju prije negoli ju je svezala u neurednu punđžu.
'' Ma daj, Khael, svi to vide. '' – zastala je – '' Među ostalim vidjela sam vas u preivoju. ''
Khaelennini obrazi su se zažarili od neugodnost, Angelique ju je previše dobro poznavala.
Angelique joj je ugurala četku u ruke. Nasmijala joj se i prošla nekoliko puta četkom kroz kosu raspustivši ju.
'' Ne smiješ to raditi. '' – malo ozbiljnije ustanovila je Angelique i posprdno se nasmiješila prijateljici. Angelique je znala koliko je Khaelennin zadatak težak, pokušala joj je olakšati, ali ona joj nije dopustila da se bori umjesto nje. Angelique je zauvijek bila zahvalna svojoj prijateljici, da nije bilo nje...ona bi odavno bila mrtva. Pogled joj je odlutao sa strane i nevjerojatno brzo je shvazila da im je netko iza leđa.
'' Pođimo. '' - Khaelenna je Vještica glasnica Smrti i ništa ju nije smjelo dirati ili još gore, boljeti.
Izašla je iz sobe i spustila se u Darhamman. Glavnu dvoranu koja je nosila ime Demethrijevog oca.
Uvijek ju je nasmijavala sklonost obitelji Remedios da svojim prostorijama unutar dvorca daju imena pojedinih istaknutih članova obitelji. Njen osmjeh se vrlo brzo izgubio kad se prisjetila Smrtine bedaste osvete obitelji Remedios.
Osveta? O, da. Smrt je Khaelenni namijenila zadatak da polako, ali sigurno sve članove obitelji Remedios pošalje njoj na račun. Mogla je računati na svoju kćer, zar ne?
Prije nego što je pošla Khaelenna Requem kći vječnosti i Smrti otišla je u perivoj kako bi još jednom poslijednji put mogla uživati u zalasku sunca.
Sjela je pokraj fontane promatrajući vodu koja je prelazila iz jednog dijela u drugi dio.
Muževni kip, ugodno zguren u svojoj školjci, mogao je prskati kroz svoju zavojnicu samo nekoliko centimetara uvis, toliko je tlak bio slab, pa mu je voda padala preko glave, slijevala se niz kamene uvojke i niz brazdu njegove moćne kralježnice ostavljajući sjajni tamnozeleni trag.
Zalazeće sunce otkrivalo je njegovu moćnost, a prekrasni su bili i dupini koji su podupirali školjku nazubljenih rubova na kojoj je sjedio. Pogledala je neuvjerljive dupinske ljuske i Tritonova bedra te zaključila da bi se sam Triton uvrijedio kad bi vidio ovo.
Nakon što se dovoljno dugo vremena zavaravala osjećajme Ljubavi odlučila je prihvatiti svoju sudbinu. Ubiti će kralja. Ubila je Kralja.
Znala je koliko su je osjećaji činili slabom. Tuga, Sreća, Strah, Ljubav, sve ju je to činilo slabom ili je barem ona tako mislila. Naravno da se nije više mogla kontrolirati. Smrt je mogla računati na Khaelennu sve dok se ona nije zaljubila u jednog od Remediosa. Onoga kojeg je Smrt čuvala za kraj. Demathri Remedios, prijestolonaslijednik, barem dok je kralj bio živ.Khaelenna je lagano gurnula vrata od ebanovine kako bi ušla u Darhamman.
Morala mu je reći.
'' Počinila sam pogrešku i to je sve '' – Khaelenna se prva obratila Demethriju.
'' POGREŠKA! TEBI JE UBIJANJE POGREŠKA?! '' – Demethri je gotovo odmah ustao dolazeći prema njoj brzim i ljutitim korakom.
'' Ne razumiješ... '' – rekla je kad joj je Demethri došao sasvim blizu unoseći joj se u lice
'' Što to ne razumijem, da si ti ubila mog oca i mog brata? '' – nije se morao derati, šapat je bio dovoljan da ju povrijedi. Okrenula mu je leđa, a on joj se poželio ispričati. Ipak mu je trebala njena pomoć.
'' Kao što sam već jednom uspjela primjetiti, osjećaš se previše povrijeđenim da bi me saslušao, stoga neću sebe tlačiti smišljajući izgovore nego ću ti reći koliko sam se dobro osjećala kad sam ti ubila brata. '' – zastala je približivši mu se za jedan korak bliže – '' skvičao je kao curica dok sam ga mučila bolju. ''
Demethri je uzrujano stiskao šake pokušavajući se obuzdati. Nije ju želio udariti, ali ako nastavi...
'' Ali, tvoj otac...on je druga priča. On je kriv zašto Angelique nosi masku na licu. Gledala sam kako ju muči i kako snažnim udarcima trga kožu s desne strane njenog lica. Nisam to više mogla podnijeti pa... sam ga ubila. Oči su mu se iskrenule u dupljama, ali prije nego što je umro u groznim bolovima natjerala sam ga da se ispriča. '' – Khaelenna je u tom trenutku osjećala toliku zbrku osjećaja u sebi da se morala nekako isprazniti. Makar to bilo povrijeđujući onog kojeg voli.
Demethri se više nije mogao suzdržati. Njegova šaka poletjela je prema Khaelenninom licu, a ona se za trenutak našla na podu.
'' Pretpostavljam da ti je to pomoglo da se olakšaš. '' – rekla je ustajući s poda. Znala je da se Demethri želi ispričati iako to ne pokazuje. Khaelenna odlazi bijesna na samu sebe i svoju nemoć. Morala ga je ubiti, a nije mogla.
Khaelenna je stajala iza prozorskog stakla dopuštajući si plač.Njena krvavo crvena kosa raspuštena je plesala po njenim ramenima izgledajući poput otvorenih rana. Ipak izgledala je dražesno. Spustila je ruke uz haljinu čvrsto stišćući šake dok je pokušavla zadržati bolne jecaje koji su prijetili da joj razdru dušu. Vrata lagano zaškripe. Netko ulazi. Khaelenna brzo briše suze, a njeno lice izgleda toliko bezosjećajno da se Angelique prepala.
'' Vrijeme je Khaelenna. '' – Angelique prozbori više za sebe je Khaelenna ju ne sluša.
'' Odmah dolazim. '' – Khaelenna ne nosi nikakve stvari sa sobom, samo ono najvrijednije, Knjigu.
Angelique izlazi iz sobe sa zabrinutim izrazom lica dok si Khaelenna dopušta još jedan teški jecaj.
Sve osjećaje izbacuje iz sebe. Ona vjeruje da ju osjećaji čine slabom. Zatvara zastore naglim i odlučnim pokretom i izlazi iz svoje sobe. Nije se osvrnula. Uspomene je ostavila za sobom.
