'' Ovo je samo još jedan rat, ništa više. '' – Danvos je ustvrdio dok se njegov dah ledio sa svakom izgovorenom riječi.
'' Samo još jedan rat među Dinastijama. '' – Dimitri se nije zamarao istim činjenicama kao i Demethri. Nije ga bilo briga za kraljevstvo, a još manje za njegovu obitelj koju je Khaelenna prisegnula ubiti. Nije znao da to uključuje i njega.
'' Samo me saslušaj! '' – zastane dok mu je ledeni zrak parao pluća – '' Ovog puta se tiče i tebe. ''
Zima se zavukla pod njegov ogrtač i zamrznula sve što se zmrznuti dalo.
Danvos i Dimitri su bili najbolji prijatelji oduvijek. Bili su u svemu isti, osim u jednom. Moć.
Dimitri je bio princ, a on sam još jedan od nižih plemića. Dan nije ni primjetio da Dimitri više nije u istoj prostoriji.
Khaelenna je koračala sam po snijegu crvenom od krvi nevinih ljudi. Malo je nedostajalo da se slomije. Još uvijek nije mogla vjerovati da je došao trenutak kada mora odabrati između uspomena i stvarnost. Osjećala je teret na duši, potrebu da se isplače.
'' Elenna! '' – okrenula se na zvuk svog imena – '' Ne čini to. ''
Uzeo je njene ruke u svoje i privukao ju k sebi. Pogledala ga je u oči i osjetila kako joj koljena klecaju. Njegov pogled uvijek je tako djelovao na nju.
'' Želim pronaći način. - '' – oko njenog tijela stvarala se gusta magla kroz koju se ipak nekako uspjevala nazreti Khaelennina crvena haljina.
'' – kako umrijeti. '' – Dimitri je izrekao ono što ona nije mogla. Nije smjela. Kimnula je glavom prasnuvši u smijeh. Znala je da ne može.
Jednom, davno prije nego što je Khaelenna položila prisegu Dimitri je bio častan čovjek. Ona ga je učinila dezerterom, ubojicom i krijumčarem. Odmetnutim princem. Pobjegao je iz vojske nastojeći izbrisati sjećanje na nju, ne samo daljinom nego i nesmotrenom hrabrošću, koju su njegovi ratni drugovi cijenili i ocjenili kao mahnitu smjelost. No što više je valjao njenu sliku po smetlištu rata, to mu je rat sve više sličio na Khaelennu. Tako je patio u progonstvu nastojeći da ju ubije u sebi vlastitom smrću. I onda napokon, kad je bol otupjela i počela nestajati među grudima drugih žena ugleda onu jedinu koju je ikad želio. Khaelenna, sama i napuštena izgledala je zanosnije, bjesnije i prije svega strasvenije nego ikad prije. U tami sobe postala je vatrenija nego ikad i izazovnije nego ikada u svom nasrtljivom otporu. Ispočetka je prema Khaelenni pokušao pokazati prezir, ali izgleda da nije uspio. Osjećao je požudu. Nasmiješio se Khaelenni vragolastim osmjehom.
'' Idemo do knjižnice? '' - Gotovo je osjećala njegove usne na svojima i vrući dah, a onda bi nastupila ona spoznaja da ga vara. Na trenutak bi osjećala slobodu, a onda opet sputanost željeznim okovima. Ljubičasta haljina pripijena uz tijelo isticala je sjajnu figuru. Boja neba u sumrak se prelijevala u različite nijanse stvarajući tako iluziju. Duboki izrez otkrivao je prsa dajući tako eleganciju, a široki rukavi sezali su gotovo do poda. To je bila Khaelennina najdraža haljina, haljina za koju je jedva čekala da bude grubo strgnuta s nje kako bi se mogla prepustiti Dimitrijevom zagrljaju. Zahihotala se.
~*~*~*~*~
Angelique se nadala da će se ubrzo maknuti iz te proklete, prehladne zabiti.
Ona i Danvos su imali puno zajedničkog. Najvažnije je da su oboje bili podređeni svojim najboljim prijateljima. Neizjednačeni. U svemu. Ipak Angel se suzdržavala od pokazivanja toga Khaelenni koja je ipak na neki način bila najvažnija na cijelom svijetu. Ona je bila kćer same Smrti. Njena naslijednica kad vrijeme dođe.
Skinula je masku s lica kleknuvši u neugaženi snijeg. Njeno lice blijedo poput tog istog snijega isticalo je previše plave oči. Sada su to bili samo ostaci nekadašnje ljepote. Jednim udarcem izgubila je sebe. Čak i sad noćima nije imala mira prisjećajući se kože koja joj je visila s lica i krvi koja se njime slijevala. Plaho je dodirnula svoju desnu stranu lica brzo povukavši ruku. Ubrzo se na njenom liccu ponovno smjestila neprobojna maska. Ono čega se Angel s još većim strahom prisjećala bio je Khaelennin bijes. Nikada nije pomislila da bi se netko naizgled toliko krhk mogao toliko naljutiti da se taj bijes materjalizira. Ma da, skoro je zaboravila da je Khaelenna sama Smrt.
„Angel?“ – začula je muški glas i odlučne korake. Njeno lice u tom trenutku kao da je bilo isklesano iz mramora. Hladnokrvno ili bolje rečeno mrtvo.
Namjestila je smješak na lice i okrenula se toliko brzo da se njen dugi crni kaput okrenuo kasnije od nje.
„Danvos? Oh,“ – osvrnula se nekoliko puta nadajući se da ih nitko ne gleda. Kad je to uspjela ustvrditi istinski nasmiješeno mu je potrčala u susret.
„Nedostajala si mi.“
***
Demethri Remedios uznemireno se ushodao po svojoj sobi tražeći nepravilnosti. Zapravo se samo zavaravao iako je sasvim dobro znao da traži Khaelennin miris. Nekakav znak prisutnosti.
Osjetio se pregaženim. Napola mrtvim.
Sasvim dobro je znao što njegova Elenna može. Otac ga je uvijek upozoravao. Možda, ali samo možda da ga je Demethri poslušao sad ne bi bio dva metra pod zemljom nego tu uz njega,
Jedina stvar koju nije mogao prihvatiti bila je kruta činjenica. Njegova Elenna otišla je s njegovim bratom. Sve mu je bilo jasno. Njihovi pogledi preko pustopoljine stola, slučajni susreti u perivoju neobasjanim mjesecom. Ljubav, je li to bila ljubav?
Poželio se ubiti... Ne, poželio je ubiti njih dvoje dok se zagrljeni previjaju u krevetu. Želio je da oboje izgibaju u jadima i boli. Baš kao i on.
Ipak, najbolje bi se osjetio ubivši svog brata tako da... Ne, to se nije usudio niti pomisliti.
Elenna je Elenna.
Natjerati će ju da pati i da uzdiše za srećom koju je mogla imati s njim.
Odluka je pala.
***
'' Moram te ubiti. '' – osjećala je grozan strah dok mu se obraćala. Ne strah od ubijanja već strah od neuspjeha. Približila mu se za nekoliko koraka hvatajući njegovu ruku.
'' Učini to. '' – bezosjećajno joj je rekao ni ne gledajući ju. Znala je da je dovoljna jedna riječ zbog koje će umrijeti groznom smrću, ali bojala se. Prišla mu je za još nekoliko koraka bliže. Njegove ruke su je obgrlile oko struka privlačeći ju prema sebi. Njihove usne su se spojile u jedan dugi poljubac, a ona nije željela da prestane. Šteta što vrijeme ne može stati.
'' Maktumb. ''
Uz nagli trzaj Khaelenna se uspravila u na zemljanom podu. Njeni snovi su kao i uvijek bili ispunjeni strahotama i užasima. Nekoliko puta je duboko uzdahnula pokušavajući se smiriti i otjerati osjećaj krivnje, ranjivosti i slabost. Pomaknula je tamnozeleni ogrtač kojim se pokrila sa sebe. Zašto? Osjećala se krivom jer je obećala nešto što ne može ispuniti.
'' Khael....što to radiš? '' – Angelique je ustala i pošla za njom. Khaelenna se samo na trenutak osvrnula dok se pod njenu kožu uvlačio čudan osjećaj hladnoće. Obgrlila se rukama i navukla kukuljicu na glavu. Na Angeliquein nos pala je jedan pahulja snijega, ali ona se nije radovala kao i obično. Počelo je.
'' Moramo ići... '' – bez ikakvog upozorenja Khaelenna je odvukla Angelique do konja, a ona ju je sasvim dobro razumjela zašto.
Konj svijetlo-smeđe boje lagano je zarzao u znak pozdrava, a iz njegovih nosnica izašala je topla para. Khaelenna ga je pogladila po njušci promrmljala nekoliko umirujućih riječi. Bit će krvi.
Brzo se popela na njega jer je u zraku mogla osjetiti tamu kako se približava i uvlaći svetu šumu u svoj zagrljaj. Samo najjači će preživjeti. Zvuk tame širi se šumom. Vrisak toliko snažan da širi jezu u Khaelenninom srcu. U srcu same Smrti.
~*~*~*~
'' Odlazi. '' – reče šaptom, gotovo bez glasa.
Dimitri se nasmiješi, podiže ju za pas objema rukama kao vazu s Kamelijama i obori je poleđice na krevet. Grubim trzajem skida joj haljinu, a da nije imala ni vremena spriječiti ga i nadnese se nad ponor tek oprane kože, na kojoj nije bilo ni pregiba, ni madeža što ih on već nije vidio u svojoj mašti. Khaelenna se iskreno branila lukavošću iskusne žene, lasičji izvijajući svoje golo tijelo, gipko i mirisno. Pokušavala ga je koljenima i grbući ga noktima kao škorpija odbiti od sebe. Ni on ni ona ne ispustiše niti jedan uzdah koji bi narušio tišinu sobe po kojoj su plesale zrake sporog travanjskog sutona. Bila je to surova bitka, borba na život i smrt. Borba se sastojala od suzdržanih napada i pomalo obazriva i svečana okolišanja, kao da se radilo o dvoje zavađenih ljubavnika koji su se željeli pomiriti na dnu prozirnog bazena. Odjednom, Khaelenna zaboravi na obranu i kad se pokušala snaći uplašena onim što je sama omogućila bilo je već kasno. Njena obrambena volja biva slomljena poput tanke grančice. Na kraju kad su goli ležali na krevetu prekriveni samo grubim plahtama Dimitri progovori :
'' Uvijek sam te volio,... Volim te. ''
Khaelenna mu se lagano nasmiješila čvršće se privijajući u njegov zagrljaj.
'' I ja tebe volim, previše te volim. '' – zastane – '' Hvala ti. ''
Da nije bilo Dimitrija sad bi i Angelique i Khaelenna sasvim sigurno bile mrtve. Samo on se mogao nositi s razornom moći srca Smrti.
Komentari (31) On/Off
Khaelenna Requiem je stajala pred svojom najboljom prijateljicom oštro niječući bilokakvu zaljubljenost, iako je znala da ne zna dobro lagati. Angelique joj, naravno, nije vjerovala jer je Khaelenna u zadnje vrijeme satima stajala pred ogledalom tražeći nepravilnosti na svom licu.
'' Ovo je dokaz da me ne poznaješ dovoljno dobro. '' – Nije marila za ono što je odjevala pa je na sebe navukla jednostavnu plavu haljinu podvezanu nekakvom vrpcom s runama pod grudima. Kosa joj je bila zapetljana, ali nije joj se dalo tražiti četku pa je samo nekoliko puta prošla prstima kroz nju prije negoli ju je svezala u neurednu punđžu.
'' Ma daj, Khael, svi to vide. '' – zastala je – '' Među ostalim vidjela sam vas u preivoju. ''
Khaelennini obrazi su se zažarili od neugodnost, Angelique ju je previše dobro poznavala.
Angelique joj je ugurala četku u ruke. Nasmijala joj se i prošla nekoliko puta četkom kroz kosu raspustivši ju.
'' Ne smiješ to raditi. '' – malo ozbiljnije ustanovila je Angelique i posprdno se nasmiješila prijateljici. Angelique je znala koliko je Khaelennin zadatak težak, pokušala joj je olakšati, ali ona joj nije dopustila da se bori umjesto nje. Angelique je zauvijek bila zahvalna svojoj prijateljici, da nije bilo nje...ona bi odavno bila mrtva. Pogled joj je odlutao sa strane i nevjerojatno brzo je shvazila da im je netko iza leđa.
'' Pođimo. '' - Khaelenna je Vještica glasnica Smrti i ništa ju nije smjelo dirati ili još gore, boljeti.
Izašla je iz sobe i spustila se u Darhamman. Glavnu dvoranu koja je nosila ime Demethrijevog oca.
Uvijek ju je nasmijavala sklonost obitelji Remedios da svojim prostorijama unutar dvorca daju imena pojedinih istaknutih članova obitelji. Njen osmjeh se vrlo brzo izgubio kad se prisjetila Smrtine bedaste osvete obitelji Remedios.
Osveta? O, da. Smrt je Khaelenni namijenila zadatak da polako, ali sigurno sve članove obitelji Remedios pošalje njoj na račun. Mogla je računati na svoju kćer, zar ne?
Prije nego što je pošla Khaelenna Requem kći vječnosti i Smrti otišla je u perivoj kako bi još jednom poslijednji put mogla uživati u zalasku sunca.
Sjela je pokraj fontane promatrajući vodu koja je prelazila iz jednog dijela u drugi dio.
Muževni kip, ugodno zguren u svojoj školjci, mogao je prskati kroz svoju zavojnicu samo nekoliko centimetara uvis, toliko je tlak bio slab, pa mu je voda padala preko glave, slijevala se niz kamene uvojke i niz brazdu njegove moćne kralježnice ostavljajući sjajni tamnozeleni trag.
Zalazeće sunce otkrivalo je njegovu moćnost, a prekrasni su bili i dupini koji su podupirali školjku nazubljenih rubova na kojoj je sjedio. Pogledala je neuvjerljive dupinske ljuske i Tritonova bedra te zaključila da bi se sam Triton uvrijedio kad bi vidio ovo.
Nakon što se dovoljno dugo vremena zavaravala osjećajme Ljubavi odlučila je prihvatiti svoju sudbinu. Ubiti će kralja. Ubila je Kralja.
Znala je koliko su je osjećaji činili slabom. Tuga, Sreća, Strah, Ljubav, sve ju je to činilo slabom ili je barem ona tako mislila. Naravno da se nije više mogla kontrolirati. Smrt je mogla računati na Khaelennu sve dok se ona nije zaljubila u jednog od Remediosa. Onoga kojeg je Smrt čuvala za kraj. Demathri Remedios, prijestolonaslijednik, barem dok je kralj bio živ.Khaelenna je lagano gurnula vrata od ebanovine kako bi ušla u Darhamman.
Morala mu je reći.
'' Počinila sam pogrešku i to je sve '' – Khaelenna se prva obratila Demethriju.
'' POGREŠKA! TEBI JE UBIJANJE POGREŠKA?! '' – Demethri je gotovo odmah ustao dolazeći prema njoj brzim i ljutitim korakom.
'' Ne razumiješ... '' – rekla je kad joj je Demethri došao sasvim blizu unoseći joj se u lice
'' Što to ne razumijem, da si ti ubila mog oca i mog brata? '' – nije se morao derati, šapat je bio dovoljan da ju povrijedi. Okrenula mu je leđa, a on joj se poželio ispričati. Ipak mu je trebala njena pomoć.
'' Kao što sam već jednom uspjela primjetiti, osjećaš se previše povrijeđenim da bi me saslušao, stoga neću sebe tlačiti smišljajući izgovore nego ću ti reći koliko sam se dobro osjećala kad sam ti ubila brata. '' – zastala je približivši mu se za jedan korak bliže – '' skvičao je kao curica dok sam ga mučila bolju. ''
Demethri je uzrujano stiskao šake pokušavajući se obuzdati. Nije ju želio udariti, ali ako nastavi...
'' Ali, tvoj otac...on je druga priča. On je kriv zašto Angelique nosi masku na licu. Gledala sam kako ju muči i kako snažnim udarcima trga kožu s desne strane njenog lica. Nisam to više mogla podnijeti pa... sam ga ubila. Oči su mu se iskrenule u dupljama, ali prije nego što je umro u groznim bolovima natjerala sam ga da se ispriča. '' – Khaelenna je u tom trenutku osjećala toliku zbrku osjećaja u sebi da se morala nekako isprazniti. Makar to bilo povrijeđujući onog kojeg voli.
Demethri se više nije mogao suzdržati. Njegova šaka poletjela je prema Khaelenninom licu, a ona se za trenutak našla na podu.
'' Pretpostavljam da ti je to pomoglo da se olakšaš. '' – rekla je ustajući s poda. Znala je da se Demethri želi ispričati iako to ne pokazuje. Khaelenna odlazi bijesna na samu sebe i svoju nemoć. Morala ga je ubiti, a nije mogla.
Khaelenna je stajala iza prozorskog stakla dopuštajući si plač.Njena krvavo crvena kosa raspuštena je plesala po njenim ramenima izgledajući poput otvorenih rana. Ipak izgledala je dražesno. Spustila je ruke uz haljinu čvrsto stišćući šake dok je pokušavla zadržati bolne jecaje koji su prijetili da joj razdru dušu. Vrata lagano zaškripe. Netko ulazi. Khaelenna brzo briše suze, a njeno lice izgleda toliko bezosjećajno da se Angelique prepala.
'' Vrijeme je Khaelenna. '' – Angelique prozbori više za sebe je Khaelenna ju ne sluša.
'' Odmah dolazim. '' – Khaelenna ne nosi nikakve stvari sa sobom, samo ono najvrijednije, Knjigu.
Angelique izlazi iz sobe sa zabrinutim izrazom lica dok si Khaelenna dopušta još jedan teški jecaj.
Sve osjećaje izbacuje iz sebe. Ona vjeruje da ju osjećaji čine slabom. Zatvara zastore naglim i odlučnim pokretom i izlazi iz svoje sobe. Nije se osvrnula. Uspomene je ostavila za sobom.
Khaelenna je sjedila na travi umrljanoj od krvi koja se cijedila niz njeno rame i suza koje su boljele više nego bilošto drugo. Naslonila je glavu na ruke grabeći svoju kosu crvenu poput krvi u želji da ju išćupa. Njen očaj bio je vidljiv svima, ako se zanemari da nikoga nije bilo oko nje.
Žalila je što mu je ubila brata svojom nesmotrenošću, osjećala je probadanje noževa oko srca kad bi promislila s koliko hladnokrvnosti mu je ubila oca u želji da se osveti za udarce koje je trpjela cijelog života. Odjednom njenim tijelom je prošla nekakva čudna hladnoća, a onda se sjetila da je još živa. Otvorila je oči u ledeno hladnoj vodi znajući da joj svaki djelić tijela odumire zbog hladnoće vode. Nije imala više zraka, a nalazila se pod ledom debelim poput najtvrđeg čelika.
Pokušala je otplivati prema površini kako bi lupanjem dozvala ljude koji su šetali po površini.
Njene ruke izgledale su mrtvački blijede dok se pokušavala osloboditi haljine koja joj se zaplitala oko tijela i onemogućavala svaki njen pokret u borbi za zrak. Njena crvena kosa izgledala je poput krvi ispredene u niti i bijela boja joj je bila kontras. Odjednom osjetila je nečije ruke za strukom osjećajući kako ponovno gubi svijest, ali u djeliću sekunde je uspjela shvatiti da je to On i da ju ipak nije napustio unatoč njenom ponašanju.
~ Flashback ~
'' Elenna NE! '' – začula je kako se Angelique dere za njom, ali nije se obazirala. Strijele su probadale nebo zaklanjajući slabo zimsko sunce. Nije znala što ju je snašlo, ali shvatila je da trče prema Dvorcu na Liticama koje su izgledala poput mačeva koje probadaju kamen crn od skorene krvi, a gladak od suza. Haljina joj je smetala oko ruku jer nije mogla mirno držati Luk dok je napinjala tetivu. Odjednom osjetila je kako se vrh strijelice namočene u otrov Karrerre zabija u njeno blijedo rame na kojem se gotovo odmah proširila mrlja boje jednake kao njena kosa.
Prelomila ju je znajući da joj bez protuotrova preostaje još samo nekoliko sati života.
Ušla je u Dvorac na Liticama primjećujući mnoštvo vojnika odjevenih u crvenu kako se bore protiv Oktavianovih vojnika u bijelom. Njihova borba izgledala je kao sudar boja koje se žele pomiješati ali ne uspijevaju. Pogled joj je zalutao prema središtu Dvorane za Sjene i ugledala je kako knjiga još uvijek stoji na sredini otvorena točno na onoj stranici koja joj je trebala. Izvila je svoje pune usne obojene u crveno u maleni osmjeh prepun zadovoljstva.
Odjednom jedan od vojnika počeo je zamahivati svojim mačem prema Khaelenni, a ona je postala bolno svijesna da rat nije toliko jednostavan i da nema dovoljno snage za borbu dulju od nekoliko minuta. Izvadila je dva bodeža i bacila jednog od njih prema vojniku koji se osjetio zatečen naglim udarcem. Probila mu je srce. Khaelenna je na trenutak zastala osjećajući blagu vrtoglavicu.
Osjetila je hladan čelik pod svojim vratom i pogledala vojnika koji je oklijevao povući smrtonosan udarac. Osmjehnula mu se i uzmaknula za jedan korak previše unatrag. Vitraj, na kojem je prikazivana borb Vode i Vatre, Vatre i Vode kako proždiru jedna drugu, raspursnuo se u milijune sitnih komadića koji su proletjeli kroz zrak zajedno s Khaelennom. Osjetila je hladan zrak na svom licu i prije nego što je kroz led propala u hladno jezero shvatila je koliko je smotana.
~ End of Flashback ~
Angueliqe Antolos je znala da je njena najbolja prijateljica, Khaelenna, sasvim sigurno odjurila ravno u smrt nastojeći da spasi predragocjenu Knjigu Sijenki. Pokušala ju je zaustaviti svojim vrištanjem, ali nije uspjela. Vidjela je Demethria kako je pojurio za njom, čula je strlice kako probijaju znak i zatvorila oči. Zelena svijetlost obavila se oko nje štiteći ju od strelica koje su se pretvarale u prah samim dodirom sa granicom. Klonula je na led koji je prekrivao Ukleto Jezero čekajući prestanak kiše strelica. Oslonila se na ruke ležeći valjajući se na ledu zlokobno se smijući svojim protivnicima i njihovim nastojanjima da probiju barikadu koju je stvorila oko sebe.
Vrlo brzo to joj je dosadilo i svi vojnici koji su je okružili odbačeni su njenom umnom snagom i pretvoreni u mrlje krvi na ledu. Ustala je s poda otresajući čestice leda koje su se uhvatile za njenu zelenu haljinu.
'' Elenna NE! '' – povikala je vidući da Khaelenna ulazi u Dvorac na Liticama, a sjene okružuju vrata na pročelju. Podigla je svoj Luk i potrčala za njom znajući da će Khaelenna umrijeti ako ne stigne na vrijeme. U jednom trenutku zašla je na tanak led. Njena noga je propala kroz njega, a trave Ukletog Jezera su se gotovo odmah ovile oko nje. Čula je bezdan kako ju zove. Nekako se uspjela otrgunti, ali ubrzo je začula pucanje stakla i primjetila milijune malih čestica kako lete kroz zrak i Khaelennu kako propada kroz debeli led u bezdan Ukletog Jezera. Angeliquein vrisak se pronio cijelom Nebeskom Dolinom podižući crne gavranove iz njihovih gnijezda koji su kao predznak smrti ispunili zrak.
Demethri Remedios se osjećao krivim jer je zbog njega Khaelenna odujurila u Dvorac na Liticama.
Prekoravao je samog sebe jer je zaboravio ponijeti knjigu. Sva Khaelennina djela protiv njegove obitelji naglo su zaboravljena kad ju je vidio kako propada kroz led. Angueliquein vrisak ispunio je zrak i poput jeke se proširio Nebeskom Dolinom. Nije ni primjetio crne gavranve koji su poput orkana nadolazeće oluje ispunili zrak i prekrili nebo. Nije ga bilo briga ni za brata, ni za oca, samo za Nju. Onu koju je mrzio, pa volio i onda opet mrzio shvaćajući koliko ju voli.
Njena crvena kosa je sjala pod vodom, a haljina sa raširila oko nje milujući joj tijelo.
Bilo je dovoljno da smoči ruke kako bi ju izvukao jer je ona očito izgubila bitku protiv same sebe.
Izvukao ju je i shvatio da je još živa. Njene usne su čak i sad bile blago nasmiješene.
Podigao ju je u naručje i otišao. Ni sam nije shvatio kad je bitka prestala, a Dvorac na Liticama je opet bio pod njegovom vlašću.
Title credit ~ Bring me to Life by: Evanescence